11.06.2020
Share:

IZBACITI IZ SEBE UNUTRAŠNJE PROBLEME I LOMOVE GLUMU ČINI TEŠKIM ZANATOM

“Uspjeh u umjetnosti jeste, ako govorimo o glumi, napraviti uloge i predstave koje će nekome da znače i zbog kojih će oni koji ih pogledaju postati bar za pola stepenika bolji ljudi” – kazao je glumac Slaviša Grubiša gostujući u emisiji “Ljetnje priče” Radio Kotora. Takav vid uspjeha, kaže Grubiša, ispunjava ga i tjera da radi dalje.

Završio je srednju ekonomsku školu “Mirko Vešović” u Podgorici. Osnovne studije glume završio je na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, u klasi profesora Branimira Popovića. Postdiplomske studije završio je predstavom “Tigar” po tekstu Mareja Šizgala.

Član je organizacionog tima Kotorskog festivala pozorišta za djecu od 2010. do 2014. godine. Od 2015. do 2016. radio je kao PR Kotorskog festivala,  2017. kao zamjenik direktora, a 2018. kao šef animacionog sektora Festivala.

Sa Grubišom smo razgovarali o ulogama u raznim predstavama, filmovima i seriji, razlici između uloge na filmskom platnu i pozorišnim daskama, te igranju pozorišnih komada za djecu i odrasle. Bilo je riječi i o pripremi uloge za novi pozorišni komad i uspjehu u umjetnosti.

Ostvarili ste niz uloga u predstavama širom Crne Gore: “Avanture nestašnog Fiće”, Balkanski sabirni centar”, “Iz X u X”, “Otelo”, “Hotel Boka”, “Pink panter”, “Mogli”, “Mediterano”, Lukrecija ili ti Ždero”, “Carevo novo odjelo”, “Tigar”, “Guliver”, Kako rastu veliki ljudi”, “Črobni kamen”, “Pazi, zebru gazi”, “Snježana is edam patuljaka”, “Da da Šekspir”, “Kod Nojeve barke u osam”, “Ko to tamo prlja”, “Sobe”, “Gospođa Bovari”, “U vezi sa pukovnikom kojem nema ko da piše”. Ne smijemo zaboraviti ni uloge u dugometražnim igranim filmovima “Ljubav ožiljci” i “ Dohvati nebo” i TV seriji “Santa Maria della salute”.

 

Koja Vam je omiljena uloga koju ste igrali i da li uopšte možemo da govorimo o omiljenoj ulozi i zbog čega?

Koji lik Vam je bilo najteže i najzahtjevnije spremiti?

 

Sa svim ulogama se nekako saživite dok pravite predstavu, a koja je najdraža zavisi dosta od samog procesa pripreme predstave: kakva bude atmosfera, koliko se uklopite sa čitavom glumačkom i ostalom autorskom ekipom. Mislim da od toga najviše i zavisi koja uloga vam poslije bude najdraža. Imam naravno i neke svoje omiljene predstave u kojima igram. Evo izdvojiću par njih. Recimo “Kako rastu veliki ljudi - Njegoš za djecu”. To smo radili ovdje u Kotoru, u sklopu Kotorskog festivala pozorišta za djecu. Tu igram malog Njegoša, malog Rada. Taj process mi je posebno bio bitan jer smo krenuli od bukvalno praznog papira. O tom Njegoševom djetinjstvu se skoro ništa ne zna. Radili smo i istraživački posao, išli na Njeguše, razgovarali sa ljudima koji rade u Njegoševoj rodnoj kući u Narodnom muzeju Crne Gore. Dobili smo sitne informacije nakon kojih smo maštali dalje. Iz tog cijelog procesa je kasnije izašla i knjiga koja nosi isto ime, po tekstu koji smo mi sami stvarali: Petar Pejaković, reditelj i Miša Obradović i ja koji igramo u predstavi. To mi je jedna od omiljenih predstava za djecu. Kada su u pitanju predstave za odrasle, pomenuo bih “Sobe” i posljednju predstavu koju sam radio “U vezi sa pukovnikom kojem nema ko da piše”. One su takođe bile specifične po načinu rada jer smo se dosta bavili nekim ličnim stvarima, problemima. Jeste bila matrica Markesov roman “Pukovniku nema ko da piše”, ali smo se bavili nekim našim unutrašnjim lomovima. Meni su lično ta uloga i taj proces rada značili da osvjestim kod sebe probleme, možda komplekse, neke stvari koje sam negdje duboko bio svjestan da imam kao problem, ali nisam bio spreman do tada da ih izbacim napolje, da ih pokažem širem broju ljudi. E to je možda ono što glumu čini teškim zanatom.

 

Igrali ste, dakle, predstave i za djecu i odrasle. Negdje slovi da su djeca najzahtjevnija publika. Kakvog ste Vi mišljenja i ako uporedimo te dvije stvari, šta Vam je bilo teže?

 

Ne mislim da je dječja publika zahtjevnija, već smatram da kada radite za djecu, imate veću odgovornost, upravo iz razloga što djeca nisu najzahtjevnija publika. Djeci možete da ponudite svašta, ali morate da imate osjećaj da im ne ponudite svašta, nego da im ponudite sve. I to je velika razlika. Ako vi padnete ili se spotaknete da zasmijete djecu, ona će i da se smiju, a odrasli neće. Ali onda morate da pazite zašto djecu u određenom trenutku hoćete da navedete na smijeh ili da imaju neku drugu emociju. Morate pažljivo da birate. Djeca s te strane su zahtjevna, jer ona sve upijaju onako kako im pokažete. Odrasli mogu malo više i da tumače i da razmišljaju o nekom prenesenom značenju, a djeca će da vide ono što im vi pokažete i tu je odgovornost veća. Zato je za djecu možda teže igrati, iako narod često doživljava dječje pozorište kao nešto drugog reda. Ali za nas glumce koji smo na sceni nije tako.

 

Ostvarili ste uloge i na pozorišnim daskama i na televizijskom platnu. Koliko se razlikuje igranje u pozorišnim predstavama i na filmu? Prednosti i mane iz perspektive profesije glumca?

 

Razlika je velika. Jeste isti posao, ali razlika je velika iz razloga što je pozorište živa stvar i svako igranje jedne iste predstave donosi nešto novo. Morate da proživljavate čitavu ulogu svaki put iznova i iznova i da budete svaki put ili na istom ili na većem nivou, da se trudite. I sredstva su malo drugačija. U pozorištu morate tehnički da vodite više računa da govorite glasno, a da sa tom glasnoćom ne izgubite emociju koju nosite itd., dok na filmu imate mikrofone, kameru, možete da vratite sto puta dok ne “ubodete” jednom da bude dobro. To se snimi i te scene ste tada uradili i ne morate nikada više. S te strane je drugačije. Ja podjednako volim i jedno i drugo. Manje sam radio ispred kamere nego u pozorištu. Imam želju opet nešto da snimam, ali generalno mislim da je pozorište za glumca ljepše i da za tih sat i po – dva koliko traje predstava, glumac ima kontinuitet da proživi sve od početka do kraja. Na filmu danas snimate tridesetpetu scenu, sjutra snimate prvu, drugi je način pripreme. Za glumca je možda veći izazov raditi u pozorištu.

 

 Kako spremate uloge? Postoje li neki posebni rituali kojih se držite?

 

To zavisi od toga kakvu ulogu dobijete. Naveo sam primjer u predstavi “U vezi sa pukovnikom kojem nema ko da piše” dosta sam se bavio nekim ličnim stvarima i onda je i psihička priprema da iznesete ono vaše lično, najdublje. To nije lako. To je možda i najteže za glumca kada se bavi tom vrstom teatra u kome se iznose lične stvari. Svjesni smo svi da će neko da nas gleda, možda iznosite neke stvari koje nikad nikom niste rekli, ili ste mislili da nećete reći, a trebate jer mislite, možda, da će to nekome da pomogne, da mu se upale neke lampice, te da sam sjutra promijeni nešto kod sebe. S te strane je priprema unutrašnja. Imamo primjere u svjetskoj kinematografiji za Entoni Hopkinsa kada je radio Hanibal Lektora njegova supruga se razvela od njega. U tom periodu kada je spremao ulogu ona nije mogla da spava pored njega zato što je je bio stravičan.

Ako bih dobio recimo ulogu da igram

pilota, morao bih da uđem u kabinu i da mi neko pokaže šta se tamo nalazi. Ne bih vozio avion, ali morao bih da se snađem sa onim što se tamo nalazi. Te vrste priprema su uvijek dobrodošle i uvijek se nekako same dese kad dobijete takvu vrstu uloge. Sve zavisi od toga. Nešto već imamo, nosimo sa sobom, nešto nam je nepoznato, pa moramo da steknemo iskustvo.

 

Koliko je teško naučiti cijelu ulogu, pozorišni tekst, grimasu itd. I da li to znači da je glumac u toku godine ograničen na određeni broj uloga, projekata?

 

Nije ograničen. Ali mislim da glumac ne može baš toliko kvalitetno da radi ako je recimo uključen u tri, četiri projekata uporedo ili da samo prelazi iz jednog projekta u drugi bez pauza. Isto kao što za bilo koji drugi posao morate imati odmor i napraviti pauzu. Nažalost, kod nas se ne radi toliko da moramo da tražimo te pauze, već jedva čekamo da nas neko zove da radimo. Tako da s te strane kod nas to nije problem.

Često ljudi koji nisu iz ovog posla pitaju: Kako naučite toliko teksta ili kako znate napamet tekstove iz četiri, pet ili deset predstava, koliko ih igrate u tom trenutku. To uopšte nije teško. Vi imate probe mjesec i po, dva ili tri i svakog dana vi to isto ponavljate. Tekst vežete za neke fizičke radnje i onda se srodite sa tim replikama. Ne znate ih vi više napamet, nego su to vaše replike.

 

Za profesiju glumca i samo građenje lika koji treba da tumačite potrebno je biti i psiholog i pretpostavljam imati i bogato životno iskustvo. Da li su tu i starije kolege uključene da pomognu onim mlađima prilikom “definisanja” lika?

 

Svi mi mlađi volimo kada radimo sa starijim glumcima od kojih uvijek ima nešto novo da se nauči. Te starije kolege su nekad bile mlade, svi su nekad bili na početku i jako je dragocjeno kada naiđete na kolege, a ja sam imao sreće da dosta nailazim na takve, koji su spremni i da pomognu, i posavjetuju mene kao mlađeg kolegu. Stalno navodim primjer kada smo radili predstavu “Kako rastu veliki ljudi”, spremali smo je u prostoriji Kulturnog centra “NIkola Đurković” Mišo Obradović i ja.

Mišo je stariji od mene par godina, a meni je to bio jedan od prvih projekata koji sam radio poslije Akademije. Ja sam sa Mišom prošao jednu malu školu glume. Naučiš ti razne stvari na Akademiji, ali kada poslije toga dođeš da radiš ti to sprovodiš u djelo, ali s ii malo nesiguran, pa ne znaš kako ćeš da se snađeš pred starijim kolegom itd. Mišo je bio toliko blagonaklon prema meni i sve mi je kroz neke sitne upadice i duhovite stvari objašnjavao – da ja neke stvari ne radim dobro u tom trenutku. Glumci su često sujetni jer stalno misle da oni najbolje znaju da odigraju neku ulogu ili scenu. Mišo je toga naravno bio svjestan, a ne bježim ni ja od toga jer sujeta prosto ide uz glumački posao. On je umio da nađe način kako da mi stavi do znanja da nešto ne radim dobro. Bio sam prinuđen da poništim svoju sujetu, shvatio sam da mi govori stvari iz dobre namjere kako bi čitav projekat bio dobar. Mislim da je to bio jedan od glavnih razloga zašto je predstava na kraju ispala dobra i što smo je igrali toliko puta i toliko godina, i zašto se dalje se igra. Mišo mi je zaista bio tu “na ruku”, što bi se reklo i zbog toga mi je to jedna od omiljenih predstava. Mislim da sam poslije te predstave mogao da kažem: E Slaviša sad si postao glumac. Do sad si znao nešto o glumi, sad si još dosta toga naučio u radu sa Mišom i Petrom Pejakovićem.

 

Kako vidite sebe u budućnosti? Kazali smo već, učestvovali ste u velikom broju projekata. Da li imate nešto nedosanjano, neku ulogu, film u kojem bi ste voljeli da glumite, predstavu koju biste voljeli da igrate i slično?

 

Često mi ljudi kažu da imam manu što ne gledam daleko i ne pravim planove. Naravno da bih želio da radim još više nego do sada. Mislim da mi, što se glume tiče, slijede možda najbolje godine – od 35 koliko imam sada pa u narednih petnaestak godina. Volio bih da krenem da radim iz projekta u projekat, da nemam pauzu i uđem u tu mašineriju. Naravno, da imam pauzu kada je ja poželim, ali ne da ona traje godinu dana.

Odavno imam jednu želju - da igram Nikolu Teslu. Fasciniran sam njegovim životom, radom, stvaranjem i izumima. On, dakle, nije lik iz knjige, nego je istorijska ličnost. Mislim da bih se lijepo time pozabavio.

Pretpostavljam da bi to bila i jako zahtjevna uloga?

Pa vjerovatno, da. Čovjek je, pored toga što je bio genijalac, bio čudak, što često ide jedno sa drugim. Igrali su ga i Petar Božović i Rade Šerbedžija u filmu i u seriji. Mislim da je u Beogradu rađena i predstava prije par godina, ali nisam je gledao. Kod nas, u Crnoj Gori, nije niko igrao Teslu. Imali smo ovdje Njegooša u predstavi “Kako rastu veliki ljudi” i Šekspira u “Da, da Šekspir”. Dakle, počeli smo da se bavimo velikim ljudima. Želio sam da radimo i predstavu o Tesli, ali za sada to još uvijek nismo sproveli u djelo. Nadam se da hoćemo. Tesla mi je omiljeni lik.

 

Kako vidite uspjeh u umjetnosti? Da li je to rezultat rada, talenta, sreće, okolnosti?

 

Uspijeh u umjetnosti i uspijeh u pozorištu nije isto, iako pozorište jeste umjetnost. Uspjeh moramo razdvojiti jer ga često ljudi stavljaju u isti koš sa popularnošću, a to nije isto. Popularnost, pogotovo danas stekneš pojavljivanjem dva ili tri puta na nekoj od televizija ili kažeš neku glupost i odmah budeš u svim novinama. S te strane ne maštam o uspjehu i popularnosti.

Uspjeh u umjetnosti je, ako govorimo o glumi, da napraviš uloge i predstave koje će nekome da znače i zbog kojih će oni koji ih pogledaju postati bar za pola stepenika bolji ljudi.

To je meni i glumcima uspjeh. Da li do toga dolazi - nadam se, ali ne mogu da tvrdim. To je nešto što me ispunjava i što me vuče da radim ovaj posao. Svjesni smo mi da napravimo dobru i lošu predstavu. Nisu sve predstave koje sam igrao genijalne, niti sam ja u svima dobar. Ali osjetim kad napravimo nešto dobro. U tim trenucima osjeti se i taj feedback od publike ili te neko nakon predstave zaustavi i kaže ti kako mu je neki segment iz predstave značio. Onda si ti zadovoljan, ispunjen i onda je to meni, lično veliki uspjeh.

Izvor: radiokotor.info